122. Razumijevanje onoga što je napisano u Shulchan Aruch

Čuo sam uoči Shabbata (Šabata), Nitzavim, 22. Elula, 4. rujna 1942.

Treba razumjeti ono što je objašnjeno u Shulchan Aruch (Postavljeni stol — židovski zakonik): Pravilo je da čovjek treba iznova razmišljati o molitvama Strašnih dana kako bi, kad dođe vrijeme molitve, bio naviknut i vičan molitvi.

Stvar je u tome da molitva treba biti u srcu. To je značenje rada u srcu: da se srce složi s onim što čovjek izgovara ustima (u protivnom, to je obmana, odnosno njegova usta i srce nisu isto). Stoga se u mjesecu Elulu čovjek treba navikavati na veliki rad.

A najvažnije je da čovjek može reći: „Upiši nas u život.“ To znači da, kad kaže „Upiši nas u život“, i srce treba biti suglasno s tim (kako to ne bi bilo poput laskanja), tako da njegova usta i srce budu isto, „jer čovjek gleda u oči, a Gospod gleda u srce“.

Prema tome, kad čovjek zavapi: „Upiši nas u život“, „život“ znači Dvekut (prianjanje) uz Život svih života, što se postiže upravo time da čovjek želi raditi u potpunosti u formi davanja i da sve njegove misli o vlastitom užitku budu poništene. Tada, kad osjeti ono što govori, njegovo se srce može uplašiti da bi njegova molitva mogla biti prihvaćena, odnosno da više neće imati nikakvu želju za sebe.

A što se tiče vlastitog užitka, pojavljuje se stanje u kojem mu se čini kao da napušta sve užitke ovoga svijeta, zajedno sa svim ljudima, prijateljima, svojom rodbinom i svom svojom imovinom, te se povlači u pustinju gdje nema ničega osim divljih zvijeri, a da nitko ne zna za njega ni za njegovo postojanje. Čini mu se kao da odjednom gubi svoj svijet i osjeća da gubi svijet ispunjen radošću života te na sebe preuzima smrt za ovaj svijet. Kad doživljava tu sliku, osjeća kao da počinjava samoubojstvo.

Ponekad mu Sitra Achra (druga strana) pomaže da svoje stanje oslika svim tamnim bojama. Tada tijelo odbacuje ovu molitvu i u takvom stanju njegova molitva ne može biti prihvaćena, budući da on sam ne želi da njegova molitva bude prihvaćena.

Zbog toga mora postojati priprema za molitvu, kako bi se čovjek naviknuo na molitvu, tako da njegova usta i srce budu isto. A srce može doći do slaganja kroz navikavanje, tako da razumije da primanje znači odvojenost i da je najvažniji Dvekut sa Životom svih života, što je davanje.

Čovjek se uvijek mora udubljivati u rad Malchut, koji se naziva „pisanje“, a razmatra se kao „tinta“ i Shacharit (crnina). To znači da čovjek ne treba željeti da njegov rad bude u formi „Libni i Shimei“, (*Libni također znači bjelina), da samo u vrijeme bjeline prianja uz Toru i mitzvot (zapovijedi), nego bezuvjetno. Bilo u bijelom ili u crnom, za njega će uvijek biti isto i, što god se dogodilo, prianjat će uz zapovijedi Tore i mitzvot.